MOJA 9. ZBIRKA POEZIJE

KAMEN NIJE SAM

ISBN broj:978-953-8100-30-7

http://www.digitalne-knjige.com/varga9.php

ova knjiga je posvećena mojoj Šuški, mom malom cvjetiću

…u cvijetu ruže je spavala, u mirisu jasmina se skrivala,

u mojoj duši se smijala i u srcu nam je zauvijek ostala…

in memoriam Šuška - 15.2.2002. – 26.11.2015.

RIJEČ AUTORICE

Dragi moji čitatelji,

ova 9. poetsko-prozna zbirka, „KAMEN NIJE SAM“, nastala je u razdoblju od 14.9.2015. do 11.1.2016., kao posebna cjelina, tematski neovisna od prve knjige poezije „Sjena duše“, druge knjige „Predvorje bijele tišine“ i davno napisane, a tek nedavno objavljene knjige poezije iz moje mladosti „Gola žena“, kao i ostalih zbirki „Plesač na žici“, „Na trgu ptica“, „Duša anđela“, ''Izbrisano lice“ i „Moj tajni svijet“ te čini period zapisivanja mojih razmišljanja o duhovnim temama, a u ovoj zadnjoj knjizi o osobnom gubitku najdražeg bića na svijetu, moje male Šuškice, mog malog cvjetića-kaktusića, bolima, zaboravu sebe i ponovnom pronalasku, a to su teme, koje su me oduvijek zaokupljale i time sam si potvrđivala ono što sam oduvijek znala u duši – anđeli su oko nas, duša im svaki puta zadrhti kad se zabrinu za nas.

Recenzent i ove zbirke, dr. Zlatan Gavrilović Kovač, je opet kao i uvijek nepogrešivo dodirnuo samu bit onog što sam htjela poručiti i reći ovom zbirkom poezije, a to je gubitak, bol, tuga, zajedništvo i nakon odlaska dragog bića (bilo ljudskog ili životinjskog) na Onaj svijet, ali i to da se život nastavlja dalje, kao i to da nam sjećanje nitko ne može izbrisati iz duše i zajedništvo, koje imamo sa nekim bićem, ostaje poveznica i kad se prekinu životne spone između bića, koje dijele zajednički život.

Posebno mi se sviđa ono što je dr. Zlatan Gavrilović Kovač napisao na kraju, a to daje nadu i drugim autorima, da se okrenu od trivijalnosti prošlosti i jalovosti njene i počnu sagledavati život u ovoj sadašnjosti, jer prošlost ionako ne možemo promijeniti ni vratiti niti se u nju vratiti pa čemu onda i toliko sukoba u ime nekih ideoloških podijeljenosti, kad imamo toliko puno za reći u sadašnjosti?

Naravno, prošlost ostaje utkana u naše živote, ali ne determinira ih na taj način, da se ne znamo godinama pomaknuti sa mrtve točke, već se ide naprijed otvarajući svoj život sebi, a posebno onaj unutarnji život i svijet, kojeg svatko od nas ima i samozatajno živi ne iznoseći iz njega puno na svjetlost dana, jer još nismo naučili biti svoji.

Kad to naučimo, tada će i ljudski unutarnji svijet postati mjesto gdje će čovjek tražiti sebe iznutra i dobivati odgovore, a ono izvanjsko će biti tek nešto što ga prati, ali ne ono što ga određuje.

A naravno i ova cijela knjiga je, kao i sve do sada, posvećena mom suprugu Davoru i mojoj Šuškici.

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE

“KAMEN NIJE SAM”

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Pred nama je deveta zbirka poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga, koja nosi naslov „Kamen nije sam“ i, uglavnom, bi se moglo reći, da je zbirka podijeljena na dva dijela, jedan dio koji je dokumentarnog karaktera, a koji se sastoji od recenzija drugih autora i prvi dio, koji se odnosi na autoričina iskustva sa njenom neprežaljenom prijateljicom Šuškicom, koja je zapravo bila njen psić o kojem je autorica vodila brigu nekih četrnaest godina.

To je, dakle, jedan autobiografski zapis, koji nam dosta govori o pjesnikinji i njenom doživljaju svijeta, o ljudima, o njenim prijateljima, o njenim roditeljima tako, da se pitamo kako li je lijepo, da je pjesnikinja umjetnički zanesena i stvaralački djelatna.

Ovo se pitanje može razriješiti u jednoj istini, da čovjek niti u krajnjoj svojoj samoći nije izdvojena jedinaka, već je vezan prirodnim sponama za ljudsku zajednicu u kojoj sjedinjen sa drugim ljudima određuje svojevrsno bivstvovanje i mogli bismo reći, da on (ili ona) ne bi mogao doživjeti ljudsku zasebnost kad u njemu ne bi živjelo to socijalno „mi“,' koje je neizbježna pozadina sa kojom se odražava i osvješćuje njegovo „ja“.

Tako se čovjek pojedinačno kao i član skupa određuje kao dvobiće i podvrgnut je posljedicama te dvobitnosti u svim svojim očitovanjima pa tako i u onom umjetničkome.

Stvaranje poezije, dakle, prima svoj puni smisao, ako pjesnik ima nešto nekome kazati, prikazati ili priopćiti pa se tako pjesničko djelo opravdava tek stavljajući se između onoga „mi“ i „ja“ kao neki posrednik između stvarateljeva i primateljeva doživljaja ukratko, dakle, kao sredstvo društvenog saobraćanja.

Odatle proizilazi, da svako pjesničko djelo na ovakav ili onakav način uzbunjuje, uzgiba ljudsku ćud kao što izaziva čuvstven i voljni odziv što upućuje na stalan uvjet kako je nužno, da pjesničko djelo nikad ne ostavi bez voljna ili čuvstvena potresa, a to se događa tamo gdje se kao ljudi susrećemo s onim što nam je tako blisko, tamo gdje se oslanjamo jedno na drugo kao pojedinačna i kao skupna svijest, a što je Vuk Pavlović nazvao duševnošću.

Gdje duševnost nije nazočna pa makar to bilo i posredno, tamo nema niti voljne niti čuvstvene popratne pojave, a pjesničko djelo jest upravo po duševnosti, koja joj je svojevrsna jezgra u stvari neki zov i izazov i bez obzira gdje tražili taj izvor, da li u ljubavi roditelja ili u ljubavi prema svojim psićima, svugdje se iskazuje ova duševna obojanost bilo kao raspoloženje ili samo kao skroman neki ugođaj.

Odatle je pjesničko djelo blago socijalne sredine i kao takvo odražava jedinstvo društvene zajednice, koje po duhovnoj svojoj srčiki jest budilačka ili uzbuđivalačka i sličnom je pobudnom snagom, koja djeluje u okviru društvene cjeline.

To djelovanje može biti različito i napose usmjereno prema stalnim vrednotama, kojima se daje smisao našoj svakodnevnoj egzistenciji, a taj smisao pronalazimo i u sasvim običnim svakodnevnim „stvarima“, u našem odnosu prema ljudima, prijateljima, kućnim ljubimcima ili pak u usamljenosti pjesničkog raspoloženja, koje uznemiruje ljudsku ćud i samim nas tim doživljajem zahvaća određujući čuvstvene i voljne naše snage i po toj običnosti autoričinog odnosa prema svijetu u cjelini i po snazi njena doživljaja tog svijeta, ova zbirka poezije „Kamen nije sam“, svakako predstavlja izvanredan primjer tendencija u suvremenoj hrvatskoj lirici, koja se uspjela osloboditi konačno beznađa prethodnih generacija, koje su lutale od radikalnog nihilizma do obraćenja u novim socijalnim i političkim konstelacijama posljeratne Hrvatske.

Prema tome, ova zbirka poezije i proze nije samo autentičan zapis o bolima jedne osobe, koja žali za onim čega više nema, nego i autentičan dokument, da je novija hrvatska poezija stala na čvrsto tlo emancipirana od nihilizma prethodnih generacija sa pogledom na buduće perspektive, koje su svakako svjetlije od onih, kojima smo bili svjedoci decenijama.

dr. Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, Australija