MOJA 12. ZBIRKA POEZIJE
GLASNICI
ISBN broj: 978-953-354-076-4
RECENZIJA
ZBIRKE POEZIJE “GLASNICI“
HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA
Hrvatska pjesnikinja Jadranka Varga objavljuje svoje
dvanaestu samostalnu zbirku poezije naslova „Glasnici“. To je zbirka od 36 kratkih pjesama ili pjesama izraženih
u kratkoj formi od kojih su neke gotovo nalik na haiku poeziju, ali to nije
nikakva haiku poezija, nego jedan pokušaj da svoje misljenje i osjećanje izrazi
na kratak način i kao što i pjesnikinja sama kaže:
„..... jer prvi puta zadržavam misao u kratkoj rečenici,
zadržavam i sebe u kratkoj formi nekog postojanja bez puno raspisivanja i
opisivanja pa mislim, da ću i tim kratkim pjesmama uspjeti doći do srca i duše
mojih dragih čitatelja.“
Po svom sadržaju to je egzistencijalno pjesništvo,
ukoliko pod tim imenom mislimo na pjesništvo koje izražava mjesto subjekta
bačenog u svijet, koji trpi, koji stradava, koji je strpljiv, koji je
dobrostiv, koji ne zavidi, koji se ne hvasta i ne oholi, koji nije nepristojan,
koji ne traži svoje, koji se ne razdražuje, koji zaboravlja i prašta zlo, koji
se raduje istini, koji se raduje ljudima, koji vjeruje, koji se nada, koji
podnosi i voli.
Prema tome, ova poezija bi bila više religijskog
karaktera kao što je uostalom i čitavo pjesničko zdanje pjesnikinje unekoliko
jedna pjesma o Bogu i ljubavi, ali i svjedočanstvo naše uporne borbe za smislom
života kojem se suprotstavlja ništavilo i beznađe svijeta i jedan opis te borbe
ovih posve suprotstavljnih veličina nalazi se i u pjesništvu Jadranke Varga.
Da bi se snašao u realnosti, čovjeku je potrebno više,
nego općeniti subitak. Potrebno mu je pravo personalno Ti. Čovjeku ne treba samo nekakvo ono, ne samo nešto drugo ili neki drugi, potrebno mu je neko Ti, neko drugo Ja koje je sposobno za slobodu, pomoć, vjernost, dobrotu,
razumijevanje, a u oslovljavanju postaje Ti,
Ti koje prihvaća povjerenje i koje
dariva povjerenje.
Sigurno je istina, da se na ovakav način ne mogu
susretati svi ljudi, ali može bar nekolicina ili bi bar trebao postojati jedan
čovjek koji bi mogao susretati čovjeka na taj skroz naskroz personalan način i
na taj način stalno iznova stjecati i čuvati povjerenje u totalno upitnu našu
zbilju, ali to je teško.
Odatle poezija koja se nada i koja vjeruje, koja se sjeća
i ne zaboravlja kardinalne momente našeg života kada smo bili sretni, a sve
kasnije što je došlo i što dolazi, samo je eksplikacija te temeljne strukture
prvobitne ljudskosti koja je doduše izgubljena, ali će nanovo biti zadobivena u
nekoj budućoj boljoj konstelaciji i to je
fundamentalna poruka ove kratke zbirke pjesama koja se pojavljuje pred
hrvatsko čitateljstvo kao glasnik te bolje budućnosti, a nama preostaje samo da
se nadamo.
Dr Zlatan Gavrilović Kovač,
Adelaide, 20.10.2017.
Nema komentara:
Objavi komentar