i 2 zajedničke zbirke sa drugim autorima:

MOJA 14. ZBIRKA POEZIJE

RUŽA MOG SRCA

ISBN broj: 978-953-354-146-4

http://www.digitalne-knjige.com/varga14.php

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE “RUŽA MOG SRCA“

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Nalazimo se pred četrnaestom zbirkom poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga koja nosi ime „Ruža mog srca“. To je zbirka pjesama koje su nastajale pretežno ranije, a i u 2017. i 2018. godini, a svjedoče bitna razmišljanja autorice o mnogim svakodnevnim životnim događanjima pa opet, to nisu obične teme, nego one koje doista mnogo znače u našim životima, iako rijetko o njima progovaramo. Tako je jedna od tih tema i tema mir o kojoj nam auorica svjedoči najbolje u pjesmi istoimenog naslova:

MIR

Bio jednom jedan mali mir,

pošao u šumu i našao žir,

pogledao u nebo, zatvorio oči

i pitao se hoće li moći

zaviriti u svoje srce,

iako svaki dan gleda svoje lice

u ogledalu ujutro kad ga umiva,

i kad svaka misao iz glave izbiva

pa je zaključio jedan mali mir,

da će ipak na miru pregledati nađeni žir,

jer kako kaže poslovica stara,

život i rat i mir sam stvara.

Ovdje, dakle, ne nailazimo na istinu koja se logički izlaže i dokazuje, nego je riječ o sentimentima i osjećajima, a to ovdje nema ničeg zajedničkog sa sentimentalnošću ili pretjeranom osjetljivošću. Ono što se ovdje suprotstavlja realnoj logici života bolje sažima riječ ‘’srce’’ na što upozorava i autorica i ta riječ bolje izražava realitet ove poezije, nego kada kažemo da je riječ o čistom sentimentu ili osjećaju. Međutim, srce ne podrazumijeva nešto iracionalno ili mutno emocionalno, a u opreci prema racionalnom i logičnom, ali također niti ne podrazumijeva dušu u opreci prema duhu.

Srce znači duhovno središte čovjeka - osobe simbolično označeno tim tjelesnim organom, njegov najprisniji centar djelovanja, ishodište njegovih dinamičkih i personalnih odnosa prema drugim ljudima, egzaktni organ ljudskog poimanja cjelovitosti. Srce do kraja znači ljudski duh, ali ne ukoliko on čisto teoretski misli, zaključuje, već ukoliko spontano nazočan intuitivno osjeća, egzistencijalno spoznaje, vrednuje putem cjeline, dapače, u najširem smislu ljubi, ali i mrzi pa bi se ovdje moglo reći isto ono što je i Pascal govorio, da srce ima svoje umne razloge koje sam um ne poznaje i da se to zna po tisuću stvari.

Dakle, istinu ne spoznajemo samo umom, nego i srcem i upravo je srce ono koje nam govori što je dobro u našim životima, a što je nevaljalo i što treba odbaciti pa zato ono nema samo spoznajnu funkciju, nego ima prije svega moralnu, a koja je usmjerena prema kategoričnom imperativu da ne radim drugim ljudima ono što ne želim da se i meni radi i to je velika istina ove zbirke poezije koja zapravo cijelo vrijeme izlaže logiku srca i duše u nasim svakodnevnim potragama za smislom života.

Jedan važan konstitutivan element tog smisla je svakako i naše opredjeljenje za mir u svijetu i među zavađenim nacijama, a njega nema ukoliko nema i osobnog mira i čiste savjesti pa je on razumijevan srcem, jer je ono što srcu godi, zbog šega smo radosni i od čega očekujemo da vjećno traje.

Vječni mir i čitav naš svijet kao i naša nastojanja treba usmjeriti prema jednoj svjetskoj građevini vječnog mira koji bi bio nešto nalik na dostojanstvo slobodnog čovjeka i u tome vidimo najveću vrijednost ove krasne zbirke poezije koja će ostati ubilježena u suvremenu hrvatsku liriku upravo temama o neophodnosti mira kao fundamenta smislena života čovjeka u svijetu opterećenom nihilizmom i negativizmom vladajućih elita.

I konačno trebalo bi reći, da autorica u svim elementima svoje poezije zapravo izgovara jednu životnu istinu u kojoj se otkriva sva dramatika našeg života, jer se dramatika života sastoji u neprekidnom lancu situacija u koje autorica zapada i u njenim naporima da ih savlada.

Cjelokupno ljudsko planiranje, uspjeh i neuspjeh, svo efemerno djelovanje sa svojim posljedicama koje samo opet dovodi do neželjenih situacija, svo predviđanje i svo netočno predviđanje, svo proziranje tuđih namjera i mišljenja kao i sve zablude o njima, sve zaplitanje raznih interesa i inicijativa, sva krivica i nevinost, pogrešno i ispravno okrivljavanje i opravdavanje, sve do većih sudbonosno djelujućih razvoja, sve to pripada dramatici njena života, bitno je samo to, da se iznosi na sud javnosti kao puna životna istina.

U tom smislu mogli bismo reći, da je literatura naše pjesnikinje zapravo „realistična“, jer se estetska prijatnost sastoji u onome što je ljudski ozbiljno, u onom tragičnom, u moralnoj veličini i savladavanju, a što nas dakle povlači za sobom i uvlači u događanje sa našim vlastitim osjećajnim reakcijama, učešćem, bolom ili uzdizanjem, dakle, što nas tjera da budemo sudionici u toj velikoj jedinstvenoj slobodi onoga koji umjetnički promatra i stvara.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, 22.12.2017.

MOJA 13. ZBIRKA POEZIJE

ISUS, TA VJEČNA ZVIJEZDA SJAJNA

ISBN broj: 978-953-354-118-1

https://www.digitalne-knjige.com/varga13.php

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE

“ISUS, TA VJEČJNA ZVIJEZDA SJAJNA“

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Nalazimo se pred 15 zbirkom poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga kojoj je naslov „Isus, ta vječna zvijezda sjajna“ i kao što autorica napominje:

‘’U ovoj 15. zbirci predstavljam samo religiozne pjesme posvećene našem Gospodinu, Isusu Kristu kojima nastavljam moju temu o životu, snovima, ulasku u moj tajni svijet mašte i snova pa mislim, da ću i tim pjesmama uspjeti doći do srca i duše mojih dragih čitatelja.''

To je zapravo jedna mala priča o Istini i Nadi koje nas prate tijekom našeg životnog trajanja, dok je Isus Svjetlo prema kojem se okrećemo, koji je najistinskije čedo Svjetla, Svjetlosti, Divljenja, Razmišljanja i Osjećanja.

Od Svjetla, koje je slika samog Boga i njegove Dobrote koje obasjava, sva područja iznad Svijeta, sve ono što je okolo Svijeta i ono što je od Svijeta, koje se po svemu proteže, koje se svime razlijeva, koje sve prožima, a prožimajući sve ono oblikuje i tvori, sve oživljava, sve održava, sve okuplja, sve ujedinjuje, sve razdvaja. Sve stvari koje jesu ili svijetle, ili griju, ili žive, ili postaju, ili se hrane i rastu, ili se usavršavaju ili se gibaju, a Sve se u njih svraća, Svraćene pročiščava, Sve usavršava, Sve obnavlja, Sve uščuvava te čini da ne iščezne u ništa, Svih je stvari red, broj i mjera. Svjetlo je najčistije od svih stvari. Nepromijenjeno. Nepromjenjivo. Neizmiješano. Neizmješljivo. Neukroćeno. Neukrotljivo. Ničim nije oskudno. Svime je bogato. Željeno od sviju, svima poželjno. Ures nebesa i zemlje. Ures svih tijela. Nakit svijeta. Ljepota svijeta. Radost svijeta. Smijeh svijeta. Ništa pogledu milije. Ništa duši radosnije. Ništa životu pogodnije. Ništa spoznaje doličnije. Ništa korisnije. Bez svjetlosti sve bi počivalo u tmini, samo sebi ništetno, a nama nepoznato. Stoga je to svjetlo prvi uzrok svega našeg razmišljanja i osjećanja.

Tako Jadranka Varga doživljava Isusa, kao nebesku svetu Svjetlost sa kojom otpočinje svaka prava i prva filozofija i nije ona jedina među Hrvaticama koja je Petrićevu Panaugiu vidjela kao istinsko pitanje Svjetlosti našeg Gospodina Isusa Krista, samo što je u ovoj maloj zbirci poezije to doživljeno sukladno autoričinim intimnim doživljajem kraja ovozemljaskog bitisanja gdje je smisao u Isusovoj poruci, da se bez obzira na svakodnevne teškoće života, može pronaći Mir u moralitetu vlastitih postupaka i imperativu moralnoga zakonodavstva, a to je Svjetlo kao i Isus beskonačno i ne može se uokviriti našim moćima razuma ili osjetila.

Stoga se svako konačno Svjetlo, što je svaki čovjek ponaosob ne može potpuno niti iznutra niti izvana razabrati, ukoliko se nema potpuna slika beskonačnog prvog Svjetla odnosno Isusa Krista, a ovo je beskonačno svjetlo našega Oca koje je Svjetlo beskonačnih moći proizvelo sebi na priliku konačna bića sa bekonačnom Istinom i Nadom koja nas održava i u onim najtežim životnim trenucima bez kojih bi naša djela potonula u ništavilo tame i očaja.

Zato je ova zbirka poezije zapravo jedna oda Isusu Kristu koja je duboko optimistična, jer drži da i u ovom ovozemaljskom životu ima dovoljno povoda i razloga za jedno smisleno i bogato življenje.

I konačno, trebalo bi reći, da se ovom zbirkom poezije nadoknađuje jedan manjak u cjelokupnom zdanju duhove poezije u nas s obzirom, da smo dugo vremena bili svjedoci niveliranja religiozne tematike kao nepotrebne metafizičke špekulacije i fantazije pa se tako poezija u Hrvatskoj nanovo vraća izvornoj tematici i onom rangu kojeg je imala daleko ranije i na tome autorici velika hvala.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač

30.04.2018., Adelaide, Australia

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE JADRANKE VARGA

„ISUS, TA VJEČNA ZVIJEZDA SJAJNA“

Uvijek je bilo neimara koji su koračali neprohodnim putovima zemaljskog svijeta, oslanjajući se samo na svoju intuiciju, ono praiskonsko znanje koje nosimo u dubini svoga bića. Često kažemo sami sebi: eh, da sam bar poslušao-la samu sebe, mogao-la sam drugačije odabrati.

Svjesno se može odabrati samo kad uspostavimo kontakt sa svim znanjem duše koje nam stoji na raspolaganju, da upotpunimo svoje življenje na istinit i ispravan način. Sve više i više ljudi uspijeva uspostaviti taj kontakt sa nekim, nečim, to jest sa samim sobom i znanjem koje stoji pohranjeno u kolektivnoj svijesti planeta i samim tim i u svakom čovjeku.

Ta zvijezda sjajna koja sve nas obasjava, mnogi je zovu različitim imenom, ali svi su je svjesni da svijetli i kad nam je najdublji mrak u duši. To je ono unutarnje svjetlo o kojem nam u svojim stihovima priča Jadranka Varga, pjesnikinja i književnica novog doba, doba koje je sada i traje u našim dušama, pripremajući nas za svijetlu budućnost kada ćemo svi čuti Boga u našim srcima, uspostaviti kontakt sa njegovim učenjima, biti svjesni dobrote koja struji našom dušom i tijelom.

Taj tihi unutarnji zov struji u svim srcima i poziva na svjesnost onoga što vidimo, čujemo, dodirnemo, kušamo, osjetimo u dubinama svog bića. Bog nije samo izvan nas, on je u nama i osvjetljava nam putove našeg djelovanja, da se izrazimo u svim iskustvima koja želimo iskusiti svojom iskrom duha. Ta iskra duha svima je dostupna u većem ili manjem obliku, a od nas zavisi koliko ćemo uroniti u njeno svjetlo i osvijetliti svoje duševne dubine prošlih, sadašnjih i budućih očitovanja u fizičkom svijetu.

Jadranka Varga je pronašla u sebi tu iskru duha i komunicira sa njom u svetim trenucima Božje prisutnosti kada se Bog u tišini osluškuje, a njegove poruke nepogrešivo pronalaze čisto ljudsko srce ispunjeno ljubavlju mirne i sretne ljudske duše.

Anđa Jotanović, književnica

Rijeka, 30.04.2018.

MOJA 12. ZBIRKA POEZIJE

GLASNICI

ISBN broj: 978-953-354-076-4

http://www.digitalne-knjige.com/varga12.php

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE “GLASNICI“

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Hrvatska pjesnikinja Jadranka Varga objavljuje svoje dvanaestu samostalnu zbirku poezije naslova „Glasnici“. To je zbirka od 36 kratkih pjesama ili pjesama izraženih u kratkoj formi od kojih su neke gotovo nalik na haiku poeziju, ali to nije nikakva haiku poezija, nego jedan pokušaj da svoje misljenje i osjećanje izrazi na kratak način i kao što i pjesnikinja sama kaže:

„..... jer prvi puta zadržavam misao u kratkoj rečenici, zadržavam i sebe u kratkoj formi nekog postojanja bez puno raspisivanja i opisivanja pa mislim, da ću i tim kratkim pjesmama uspjeti doći do srca i duše mojih dragih čitatelja.“

Po svom sadržaju to je egzistencijalno pjesništvo, ukoliko pod tim imenom mislimo na pjesništvo koje izražava mjesto subjekta bačenog u svijet, koji trpi, koji stradava, koji je strpljiv, koji je dobrostiv, koji ne zavidi, koji se ne hvasta i ne oholi, koji nije nepristojan, koji ne traži svoje, koji se ne razdražuje, koji zaboravlja i prašta zlo, koji se raduje istini, koji se raduje ljudima, koji vjeruje, koji se nada, koji podnosi i voli.

Prema tome, ova poezija bi bila više religijskog karaktera kao što je uostalom i čitavo pjesničko zdanje pjesnikinje unekoliko jedna pjesma o Bogu i ljubavi, ali i svjedočanstvo naše uporne borbe za smislom života kojem se suprotstavlja ništavilo i beznađe svijeta i jedan opis te borbe ovih posve suprotstavljnih veličina nalazi se i u pjesništvu Jadranke Varga.

Da bi se snašao u realnosti, čovjeku je potrebno više, nego općeniti subitak. Potrebno mu je pravo personalno Ti. Čovjeku ne treba samo nekakvo ono, ne samo nešto drugo ili neki drugi, potrebno mu je neko Ti, neko drugo Ja koje je sposobno za slobodu, pomoć, vjernost, dobrotu, razumijevanje, a u oslovljavanju postaje Ti, Ti koje prihvaća povjerenje i koje dariva povjerenje.

Sigurno je istina, da se na ovakav način ne mogu susretati svi ljudi, ali može bar nekolicina ili bi bar trebao postojati jedan čovjek koji bi mogao susretati čovjeka na taj skroz naskroz personalan način i na taj način stalno iznova stjecati i čuvati povjerenje u totalno upitnu našu zbilju, ali to je teško.

Odatle poezija koja se nada i koja vjeruje, koja se sjeća i ne zaboravlja kardinalne momente našeg života kada smo bili sretni, a sve kasnije što je došlo i što dolazi, samo je eksplikacija te temeljne strukture prvobitne ljudskosti koja je doduše izgubljena, ali će nanovo biti zadobivena u nekoj budućoj boljoj konstelaciji i to je  fundamentalna poruka ove kratke zbirke pjesama koja se pojavljuje pred hrvatsko čitateljstvo kao glasnik te bolje budućnosti, a nama preostaje samo da se nadamo.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, 20.10.2017.

MOJA 11. ZBIRKA

TAJNA BIJELIH SNOVA

ISBN broj: 978-953-354-036-8

http://www.digitalne-knjige.com/varga11.php

OSVRT ZA 11. ZBIRKU 

“TAJNA BIJELIH SNOVA” JADRANKE VARGA

„Kad se ljudska duša probudi iz dubokog sna u kojem spava čovječanstvo, postane svjesna sebe i svoje veličanstvenosti u sveukupnoj kolektivnoj svijesti planeta. Duša počinje tada vibrirati najvišim vibracijama božanskog, onog praiskonskog u sebi i shvati da je nedjelivi dio njega. Bog je prvi sa kojim počne komunicirati na otvoren, iskren i istinoljubiv način. Tu veličanstvenost nam predstavlja i jedanaesta knjiga naše hrvatske pjesnikinje Jadranka Varga.

Duboka povezanost božanskog u čovjeku, čovječanstvu i kozmosu, spajaju se u nedjeljivu cjelinu. Jednota i istina zavladaju cijelom ljudskom dušom i ona jednostavno voli različito, slično ili isto. Ta ljubav izvire kao bistar planinski izvor i teče zrakom, vodom i zemljom, a vatra božanske ljubavi velikodušno je raspiruje od bića do bića.

Poezija Jadranke Varga baš upravo tako djeluje na mene dok je čitam, čista, praiskonska istina zrcali se kroz duh koji jeste sada i ovdje svjedočeći ono što svaki čovjek nosi u svojoj duši. Boga u svoj svojoj objavi, koga nastoji shvatiti mislima, izraziti riječima i ovekovječiti djelima.

Anđa Jotanović, pjesnikinja,

Rijeka, 24.4.2017.

OSVRT NA ZBIRKU DUHOVNE POEZIJE

‘'TAJNA BIJELIH SNOVA'' JADRANKE VARGA

“Tvoj stil je zadržan, uvjerljivo samosvojan, oblikovan i prepoznatljiv, tu nema pogovora. promjene mi se čine diskretne, no bitne, ima daleko više razigranosti, mnogo više motivi, misaonih struktura drugačijih od onih na koje smo naučeni u tvojoj ljubavnoj lirici.

Iako, kako god uzmeš, ni retrospekcije niti čisti sentiment ljubavničkog karaktera nije u nedostatku racionalnog sagledavanja, ma uranjala ti u beskonačno plavilo nečijih očiju ili u smaragdno zelenilo gdje borave vile jezerkinje ili ljubičaste oblake ushićenja gdje prebivaju razigrani amoretti, tvoja je poezija renesasnno dostojanstvena, usprkos razigranosti odlazaka i dolazaka, raskoši snova i prepleta dodira stvarnosti.

Uvijek sagledavaš cjelinu, uklapajući poetske digresije u blisko zajedništvo, u savršeno spojenu cjelinu, ali u ovim pjesničkim odlascima u duhovno i sakralno kao da imaš veću širinu polja, horizonte prelaziš kao da odlaziš na putovanje, a dobro znaš što te čeka iza, nepobitnom slutnjom koja prelazi granice snoviđenja i postaje čvrsta stvarnost, jer počiva na tvojoj spoznaji, hodaš ravnicama koje su ti dobro poznate, sagledane, kako kažeš, dušom, onim što bi mistici nazvali čistom dušom, opranom, očišćenom, ummivenom, spremnom i čvrstom u svojoj vjernosti, spoznaje koje su donesene, zarađene, izborene, ispaćene, i donose neprikosnoveni mir.”

Dr. Ranka Ferček

Zagreb, 14.04.2017.

MOJA 10. ZBIRKA POEZIJE

OČI PUNE ZVIJEZDA

ISBN broj: 978-953-354-014-6

http://www.digitalne-knjige.com/varga10.php

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE

“OČI PUNE ZVIJEZDA”

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Pred nama se nalazi deseta zbirka poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga imenom „Oči pune zvijezda“. Izuzme li se osam recenzija autorice koje je napisala drugim autorima, ova knjiga predstavlja zbirku od dvadeset pjesama koje  su uglavnom nastajale u novijem periodu 2016. i 2017. Godine, iako ima i onih koje su nastale ranije. To nije poezija ljubavne tematike, nije niti poezija koju kod nas zovemo duhovnom, nego je to oboje skladno uobličena u doživljaj stvarnosti iznikao iz najnovijega burnoga perioda autoričina osobnoga života.

Ta je poezija sva pod dojmom velikih pitanja o prolaznosti našega života. Po tom svom osnovnom fundamentalnom pitanju ona se, dakle, ne razlikuje od ostalih pjesničkih pokušaja koji su kod nas nastali posljednjih decenija poraća, ali ono što je razlikuje od ostalih sličnih pokušaja svakako je poseban način obrade navedene tematike kao i izuzetnost poetskoga izraza kojim autorica tretira kardinalne životne dileme. Pri tome se pažnja usmjerava na pitanja svijeta, svijesti, postojanja, duha i duše, egzistencije, transcedencije, to su pitanja o sveobuhvatnosti ljudske egzistencije.

Sveobuhvatno je ono što se svagda samo najavljuje u onome što je predmetno prisutno i na horizontima, ali što nikada nije postalo predmet, to nije ono što se samo po sebi javlja, nego je to ono u čemu se sve drugo javlja. To je, dakle, ono posredstvom čega sve stvari ne samo da jesu ili ono što neposredno izgledaju da jesu, nego su ono što stvari postaju i što postaju kao sasvim jasne, to su dakle ona pitanja koja treba osvijetliti.

Treba usvojiti jezik kojim će se osnovna filozofska pitanja o istini i stvarnosti uopće moći postaviti. Sveobuhvatno je, dakle, vlastito sebstvo, ono što sam ja i koje se ne iscrpljuje samo sviješću. Ja sam postojanje koje nosi svijet i ja sam ne samo postojanje, nego sam stvarno i duša u kojoj mogu stati sve idealne ukupnosti kao i čitava naša svijest. Ako mi ništa ne dolazi u susret , ako ne volim, ako ne osjećam, ako se posredstvom moje vlastite ljubavi ne javlja ono što je bitak svijeta, ono sto je bitno i najbitnije i ako u tome ne postajem u bitnome ono navlastito JA, onda na koncu svih konaca ostajem puko postojanje koje je samo upotrebljivo kao materijal.

Ali kako čovjek nikada nije samo sredstvo, nego svagda i konačni cilj, to onaj tko filozofira ili onaj koji se predaje pjesništvu pred ovom dvostrukom mogućnošću i pred stalnom pretnjom od ništavila želi ostvarenje samoga sebe iz svoje vlastite sveobuhvatnosti, vlastitoga svijeta, svoga vlastitoga postojanja. Pri tome je najvažnija istina koja kao da obećava ono do čega nam je istinski stalo, a povreda istine truje čitavo naše biće i čitav naš bitak.

Istina može izazvati bol, može dovesti do očajanja, ali je ona kadra dati jedno veliko unutrašnje zadovoljstvo, a to je da istine ipak ima, zato nas istina ohrabruje. Ako smo je uspjeli shvatiti, javlja se neodoljiva pobuda da se ide za njom.

Isto tako istina daje uporište, ona je ono što se ne  može razoriti, nego je ono što je najdublje povezano sa cjelokupnošću našega bića, svijeta i postojanja, ali što je to istina, to što nas tako snažno privlači, ne dakle neka određena istina, nego bitak istinitoga – to je naravno najveće pitanje i velika tajna, a o toj tajni naše istine i našega života progovara i ova zbirka pjesama autorice kojoj se konačno oči čine pune zvijezda sasvim suprotno velikim našim iskušenjima i patnji gdje su oči pune naših suza, jer istina ne mora nužno dovesti do očajavanja. Ona može naslutiti prostore uzvišenoga koji nam postaju bliski u onom mjeri u kojoj smo se odužili ljudima svojim riječima i svojim djelima.

Tako predočavanjem sveobuhvatnoga nismo našli ništa drugo, nego širinu prostora u kojoj nam mogući bitak dolazi u susret. Zato nam predočavanjem istinitoga dolazi do toga, da stječemo puteve do naših ljudskih mogućnosti, ali smisao poezije podjednako kao i filzofske refleksije jest da se ide dalje, jer ne želimo samo mogućnosti, nego i stvarnost.

Poezija međutim ne može proizvesti niti tu stvarnost niti je može dati onome kome ona nedostaje, ali zato može ići dalje. Može svagda prodirati naprijed, da bi se stvarnost sagledala i da bi se konkretni čovjek sa svojim vlastitim postojanjem sam i ostvario, a to je dovoljan zadatak.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, 25.1.2017.

MOJA 9. ZBIRKA POEZIJE

KAMEN NIJE SAM

ISBN broj:978-953-8100-30-7

http://www.digitalne-knjige.com/varga9.php

ova knjiga je posvećena mojoj Šuški, mom malom cvjetiću

…u cvijetu ruže je spavala, u mirisu jasmina se skrivala,

u mojoj duši se smijala i u srcu nam je zauvijek ostala…

in memoriam Šuška - 15.2.2002. – 26.11.2015.

RIJEČ AUTORICE

Dragi moji čitatelji,

ova 9. poetsko-prozna zbirka, „KAMEN NIJE SAM“, nastala je u razdoblju od 14.9.2015. do 11.1.2016., kao posebna cjelina, tematski neovisna od prve knjige poezije „Sjena duše“, druge knjige „Predvorje bijele tišine“ i davno napisane, a tek nedavno objavljene knjige poezije iz moje mladosti „Gola žena“, kao i ostalih zbirki „Plesač na žici“, „Na trgu ptica“, „Duša anđela“, ''Izbrisano lice“ i „Moj tajni svijet“ te čini period zapisivanja mojih razmišljanja o duhovnim temama, a u ovoj zadnjoj knjizi o osobnom gubitku najdražeg bića na svijetu, moje male Šuškice, mog malog cvjetića-kaktusića, bolima, zaboravu sebe i ponovnom pronalasku, a to su teme, koje su me oduvijek zaokupljale i time sam si potvrđivala ono što sam oduvijek znala u duši – anđeli su oko nas, duša im svaki puta zadrhti kad se zabrinu za nas.

Recenzent i ove zbirke, dr. Zlatan Gavrilović Kovač, je opet kao i uvijek nepogrešivo dodirnuo samu bit onog što sam htjela poručiti i reći ovom zbirkom poezije, a to je gubitak, bol, tuga, zajedništvo i nakon odlaska dragog bića (bilo ljudskog ili životinjskog) na Onaj svijet, ali i to da se život nastavlja dalje, kao i to da nam sjećanje nitko ne može izbrisati iz duše i zajedništvo, koje imamo sa nekim bićem, ostaje poveznica i kad se prekinu životne spone između bića, koje dijele zajednički život.

Posebno mi se sviđa ono što je dr. Zlatan Gavrilović Kovač napisao na kraju, a to daje nadu i drugim autorima, da se okrenu od trivijalnosti prošlosti i jalovosti njene i počnu sagledavati život u ovoj sadašnjosti, jer prošlost ionako ne možemo promijeniti ni vratiti niti se u nju vratiti pa čemu onda i toliko sukoba u ime nekih ideoloških podijeljenosti, kad imamo toliko puno za reći u sadašnjosti?

Naravno, prošlost ostaje utkana u naše živote, ali ne determinira ih na taj način, da se ne znamo godinama pomaknuti sa mrtve točke, već se ide naprijed otvarajući svoj život sebi, a posebno onaj unutarnji život i svijet, kojeg svatko od nas ima i samozatajno živi ne iznoseći iz njega puno na svjetlost dana, jer još nismo naučili biti svoji.

Kad to naučimo, tada će i ljudski unutarnji svijet postati mjesto gdje će čovjek tražiti sebe iznutra i dobivati odgovore, a ono izvanjsko će biti tek nešto što ga prati, ali ne ono što ga određuje.

A naravno i ova cijela knjiga je, kao i sve do sada, posvećena mom suprugu Davoru i mojoj Šuškici.

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE

“KAMEN NIJE SAM”

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Pred nama je deveta zbirka poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga, koja nosi naslov „Kamen nije sam“ i, uglavnom, bi se moglo reći, da je zbirka podijeljena na dva dijela, jedan dio koji je dokumentarnog karaktera, a koji se sastoji od recenzija drugih autora i prvi dio, koji se odnosi na autoričina iskustva sa njenom neprežaljenom prijateljicom Šuškicom, koja je zapravo bila njen psić o kojem je autorica vodila brigu nekih četrnaest godina.

To je, dakle, jedan autobiografski zapis, koji nam dosta govori o pjesnikinji i njenom doživljaju svijeta, o ljudima, o njenim prijateljima, o njenim roditeljima tako, da se pitamo kako li je lijepo, da je pjesnikinja umjetnički zanesena i stvaralački djelatna.

Ovo se pitanje može razriješiti u jednoj istini, da čovjek niti u krajnjoj svojoj samoći nije izdvojena jedinaka, već je vezan prirodnim sponama za ljudsku zajednicu u kojoj sjedinjen sa drugim ljudima određuje svojevrsno bivstvovanje i mogli bismo reći, da on (ili ona) ne bi mogao doživjeti ljudsku zasebnost kad u njemu ne bi živjelo to socijalno „mi“,' koje je neizbježna pozadina sa kojom se odražava i osvješćuje njegovo „ja“.

Tako se čovjek pojedinačno kao i član skupa određuje kao dvobiće i podvrgnut je posljedicama te dvobitnosti u svim svojim očitovanjima pa tako i u onom umjetničkome.

Stvaranje poezije, dakle, prima svoj puni smisao, ako pjesnik ima nešto nekome kazati, prikazati ili priopćiti pa se tako pjesničko djelo opravdava tek stavljajući se između onoga „mi“ i „ja“ kao neki posrednik između stvarateljeva i primateljeva doživljaja ukratko, dakle, kao sredstvo društvenog saobraćanja.

Odatle proizilazi, da svako pjesničko djelo na ovakav ili onakav način uzbunjuje, uzgiba ljudsku ćud kao što izaziva čuvstven i voljni odziv što upućuje na stalan uvjet kako je nužno, da pjesničko djelo nikad ne ostavi bez voljna ili čuvstvena potresa, a to se događa tamo gdje se kao ljudi susrećemo s onim što nam je tako blisko, tamo gdje se oslanjamo jedno na drugo kao pojedinačna i kao skupna svijest, a što je Vuk Pavlović nazvao duševnošću.

Gdje duševnost nije nazočna pa makar to bilo i posredno, tamo nema niti voljne niti čuvstvene popratne pojave, a pjesničko djelo jest upravo po duševnosti, koja joj je svojevrsna jezgra u stvari neki zov i izazov i bez obzira gdje tražili taj izvor, da li u ljubavi roditelja ili u ljubavi prema svojim psićima, svugdje se iskazuje ova duševna obojanost bilo kao raspoloženje ili samo kao skroman neki ugođaj.

Odatle je pjesničko djelo blago socijalne sredine i kao takvo odražava jedinstvo društvene zajednice, koje po duhovnoj svojoj srčiki jest budilačka ili uzbuđivalačka i sličnom je pobudnom snagom, koja djeluje u okviru društvene cjeline.

To djelovanje može biti različito i napose usmjereno prema stalnim vrednotama, kojima se daje smisao našoj svakodnevnoj egzistenciji, a taj smisao pronalazimo i u sasvim običnim svakodnevnim „stvarima“, u našem odnosu prema ljudima, prijateljima, kućnim ljubimcima ili pak u usamljenosti pjesničkog raspoloženja, koje uznemiruje ljudsku ćud i samim nas tim doživljajem zahvaća određujući čuvstvene i voljne naše snage i po toj običnosti autoričinog odnosa prema svijetu u cjelini i po snazi njena doživljaja tog svijeta, ova zbirka poezije „Kamen nije sam“, svakako predstavlja izvanredan primjer tendencija u suvremenoj hrvatskoj lirici, koja se uspjela osloboditi konačno beznađa prethodnih generacija, koje su lutale od radikalnog nihilizma do obraćenja u novim socijalnim i političkim konstelacijama posljeratne Hrvatske.

Prema tome, ova zbirka poezije i proze nije samo autentičan zapis o bolima jedne osobe, koja žali za onim čega više nema, nego i autentičan dokument, da je novija hrvatska poezija stala na čvrsto tlo emancipirana od nihilizma prethodnih generacija sa pogledom na buduće perspektive, koje su svakako svjetlije od onih, kojima smo bili svjedoci decenijama.

dr. Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, Australija

moja 8. zbirka

MOJ TAJNI SVIJET

ISBN brojevi su:

978-953-8054-81-5

Format: Exe (izvršna datoteka)

ISBN 978-953-8054-82-2

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE

‘’MOJ TAJNI SVIJET’’

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Poetski doživljaj oživljuje u činu duševnosti.

To, međutim, ne znači da se takav čin dešava u usamljenosti doživljavanja čovjeka.

Mogli bismo reći, da se ta usamljenost ništi već po karakteristikama estetskog doživljavanja, koje je prema svoje bivstvu uvijek okrenuto prema drugom čovjeku.

I ako je estetski doživljaj usmjeren na duševnost, on se upravo osvještava u duševnsoti, koja je usmjerena na drugog čovjeka, a odatle slijedi naša žed za duševnim dodirom, odatle slijedi naša čežnja, u kojoj se rađaju odnosi između duša.

I, s obzirom na ove momente, dolazi do uzdizanja ili pada ljudskog bića, ostvarenje i razaranje čovjeka i njegovog dostojanstva, samoostvarenje i samorazaranje čovjekove osobnosti, kao i drugarstva i prijateljstva, ali i dušmanstva.

Jer tamo gdje je ljubav, tamo je i gnjev i mržnja, tamo je i ljubavnog gnjeva i ljubavne mržnje, tamo je osjećanje ili čuvstvovanje, vrednovanje sudbinskih stanja, u kojima se odražava sva bivstvenost čovjeka i istina je, da poetsko djelo nastaje u samoći.

Tako je i poetska zbirka pjesama hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga nastala u samoći, ali koliko god ovaj estetski ili poetski doživljaj bio u samoći pojedinog pjesnika, umjetničko odnosno poetsko djelo prevladava tu samotnost, nadilazi je i razbija, jer je poetsko djelo usmjereno na drugo ljudsko biće, ono pretpostavlja ljudsko bice, koje mu se odaziva ili ga  tjera i nagovara.

I po tome se onda i razlikuju pjesnici, po tome jesu li uspjeli svojim razumijevanjem i doživljavanjem svijeta nagovoriti ili primjereno odgovoriti ili odnositi se prema drugima, kako i odgovarati mogućnostima pjesničke djelatnosti.

U tom smislu svakako može biti govora, da je poetsko djelo u bitnosti socijalna pojava i da je svaka umjetnina socijalno uvjetovana upravo zato, jer je ljudska i jer je okrenuta samom drugom čovjeku, inače ne bi imalo smisla baviti se poezijom.

Upravo je činjenica prema kojoj je umjetnost na određeni način usidrena u prijateljstvu te kao svojevrstan duhovni objektivitet, već pretpostavlja društvo ili društvo prijatelja, odnosno, mogućnost zajednice i zajedničkog života, koji je prvotno mišljen na duhovan način, da je to prijateljstvo prvo duhovne naravi i da je sama zajednica kao zajednica prijatelja također duhovne naravi. Odatle toliko značenje imaju riječi, koje postaju presudne u našem saobraćanju sa drugim ljudima, međutim, nisu samo naše riječi važne.

Važno je i značenje, koje one podrazumijevaju i to oboje u sebi predstavlja bivstven nosilac estetske vrijednosti pa se može ono što uistinu nosi estetsko značenje, smatrati pravom osnovom poetske umjetnosti.

Tako pada i svjetlo na umjetnost Jadranke Varga i na njeno stvaranje, jer se ovdje u poetskom doživljaju otkrivaju i bitne znnačajke umjetničke stvaralačke osobnosti, značajke koje su uvjet pod kojim tek biva mogućim ostvarenje poetskog djela kao estetskog dobra i sredstva, odnosno, posredništva estetske komunikacije.

I ovdje se čini pjesnikinji, da je cijeli njen život satkan kao jedan veliki nedostatak te komunikacije, koja se upravo poetskim djelom hoće ostvariti kao prijateljstvo ili kao druženje, kako bi se konačno stalo na kraj besmislenoj egzistenciji, koju je jedino moguće prevladati poezijom, odnosno, onim što poezija doista znači, a to je smisleno sredstvo komunikacije između prijatelja ili drugova.

Tako stoji, da je duševnost iskonski nosilac estetske vrednote, koja je istovremeno istinski predmet i jedina prava jezgra poetskog djela, ali je ono također nosiocem i prenosiocem estetskog doživljaja i posrednikom estetske komunikacije, koja je posebna, jer je riječ o posebnom i specifičnom ljudskom doživljavanju u kojem se oslikavaju bitna svojstva umjetnika kao svojevrsne stvaralačke, a time i socijalno utjecajne osobnosti.

Svi ovi momenti: doživljavanje, čuvstvovanje, značenje, komunikacija, prijateljstvo..., sve je to toliko prisutno i živo u pjesničkom izrazu naše pjesnikinje, da se slobodno može reći kako predstavlja iznimu novinu suvremene hrvatske lirike, koju ćemo pamtiti po svojoj darežljivoj toplini, koja zrači i izvan granica njene domovine, ali i izvan granica cehovski etablirane poezije, koja je suvereno vladala našim prostorima decenijama.

Valja svakako istaknuti naročitu osjetljivost pjesnikinje za očitovanje duševnosti, za skretanja duševnoga bivanja i bivstvovanja, za doživljavanje i doživljaje sudbine duše. Ovdje osjetljivost zna ići do same ranjivosti i na njezinu se temelju izgrađuju, oblikuju i na svoj način povezuju osobna iskustva, koja nisu izvještačena, nego su primjerena stvaralačkim očitovanjima i potrebama komunikacije, jer je ovdje riječ o pjesničkoj riječi, jer je uvjerljiva, jer je moguća, jer je bivstovanje suvislo bez obzira koliko bilo teško i jer je sudbina vjerojatna bez obzira koliko bila gorka, mukotrpna...

Ne valja, dakle, gubiti iz vida, da se u slučaju Jadranke Varga poetsko djelo ne obraća, dakle, samo pojedincu, nego upravo u svojoj izvornosti još više socijalnoj skupini prijatelja pa i jest činitelj, koji ne utječe samo na doživljaj pojedinca, već jednako sudjeluje u izgradnji zajedničke svijesti pa se iznad ljudske zabrinutosti za sebe razbuđuje kod čitatelja jedan osjećaj vezanosti za zajednicu i konzekventno tome za osjećaj odgovornosti, koji je upravo svojevrsno svojstvo, kojim se odlikuje ljudsko biće.

I ja osobno mislim, da je to i najveća vrijednost ovog djela, a to je upravo ta sposobnost autorice, da nam postavi pitanje odgovornosti naših vlastitih djela, kako bi se zadovoljila ljudska načela u svijetu, u kojem jedino poezija ima nositi smislenost našega bitisanja.

dr. Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, 26.7.2015.