MOJA 10. ZBIRKA POEZIJE

OČI PUNE ZVIJEZDA

ISBN broj: 978-953-354-014-6

http://www.digitalne-knjige.com/varga10.php

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE

“OČI PUNE ZVIJEZDA”

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Pred nama se nalazi deseta zbirka poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga imenom „Oči pune zvijezda“. Izuzme li se osam recenzija autorice koje je napisala drugim autorima, ova knjiga predstavlja zbirku od dvadeset pjesama koje  su uglavnom nastajale u novijem periodu 2016. i 2017. Godine, iako ima i onih koje su nastale ranije. To nije poezija ljubavne tematike, nije niti poezija koju kod nas zovemo duhovnom, nego je to oboje skladno uobličena u doživljaj stvarnosti iznikao iz najnovijega burnoga perioda autoričina osobnoga života.

Ta je poezija sva pod dojmom velikih pitanja o prolaznosti našega života. Po tom svom osnovnom fundamentalnom pitanju ona se, dakle, ne razlikuje od ostalih pjesničkih pokušaja koji su kod nas nastali posljednjih decenija poraća, ali ono što je razlikuje od ostalih sličnih pokušaja svakako je poseban način obrade navedene tematike kao i izuzetnost poetskoga izraza kojim autorica tretira kardinalne životne dileme. Pri tome se pažnja usmjerava na pitanja svijeta, svijesti, postojanja, duha i duše, egzistencije, transcedencije, to su pitanja o sveobuhvatnosti ljudske egzistencije.

Sveobuhvatno je ono što se svagda samo najavljuje u onome što je predmetno prisutno i na horizontima, ali što nikada nije postalo predmet, to nije ono što se samo po sebi javlja, nego je to ono u čemu se sve drugo javlja. To je, dakle, ono posredstvom čega sve stvari ne samo da jesu ili ono što neposredno izgledaju da jesu, nego su ono što stvari postaju i što postaju kao sasvim jasne, to su dakle ona pitanja koja treba osvijetliti.

Treba usvojiti jezik kojim će se osnovna filozofska pitanja o istini i stvarnosti uopće moći postaviti. Sveobuhvatno je, dakle, vlastito sebstvo, ono što sam ja i koje se ne iscrpljuje samo sviješću. Ja sam postojanje koje nosi svijet i ja sam ne samo postojanje, nego sam stvarno i duša u kojoj mogu stati sve idealne ukupnosti kao i čitava naša svijest. Ako mi ništa ne dolazi u susret , ako ne volim, ako ne osjećam, ako se posredstvom moje vlastite ljubavi ne javlja ono što je bitak svijeta, ono sto je bitno i najbitnije i ako u tome ne postajem u bitnome ono navlastito JA, onda na koncu svih konaca ostajem puko postojanje koje je samo upotrebljivo kao materijal.

Ali kako čovjek nikada nije samo sredstvo, nego svagda i konačni cilj, to onaj tko filozofira ili onaj koji se predaje pjesništvu pred ovom dvostrukom mogućnošću i pred stalnom pretnjom od ništavila želi ostvarenje samoga sebe iz svoje vlastite sveobuhvatnosti, vlastitoga svijeta, svoga vlastitoga postojanja. Pri tome je najvažnija istina koja kao da obećava ono do čega nam je istinski stalo, a povreda istine truje čitavo naše biće i čitav naš bitak.

Istina može izazvati bol, može dovesti do očajanja, ali je ona kadra dati jedno veliko unutrašnje zadovoljstvo, a to je da istine ipak ima, zato nas istina ohrabruje. Ako smo je uspjeli shvatiti, javlja se neodoljiva pobuda da se ide za njom.

Isto tako istina daje uporište, ona je ono što se ne  može razoriti, nego je ono što je najdublje povezano sa cjelokupnošću našega bića, svijeta i postojanja, ali što je to istina, to što nas tako snažno privlači, ne dakle neka određena istina, nego bitak istinitoga – to je naravno najveće pitanje i velika tajna, a o toj tajni naše istine i našega života progovara i ova zbirka pjesama autorice kojoj se konačno oči čine pune zvijezda sasvim suprotno velikim našim iskušenjima i patnji gdje su oči pune naših suza, jer istina ne mora nužno dovesti do očajavanja. Ona može naslutiti prostore uzvišenoga koji nam postaju bliski u onom mjeri u kojoj smo se odužili ljudima svojim riječima i svojim djelima.

Tako predočavanjem sveobuhvatnoga nismo našli ništa drugo, nego širinu prostora u kojoj nam mogući bitak dolazi u susret. Zato nam predočavanjem istinitoga dolazi do toga, da stječemo puteve do naših ljudskih mogućnosti, ali smisao poezije podjednako kao i filzofske refleksije jest da se ide dalje, jer ne želimo samo mogućnosti, nego i stvarnost.

Poezija međutim ne može proizvesti niti tu stvarnost niti je može dati onome kome ona nedostaje, ali zato može ići dalje. Može svagda prodirati naprijed, da bi se stvarnost sagledala i da bi se konkretni čovjek sa svojim vlastitim postojanjem sam i ostvario, a to je dovoljan zadatak.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, 25.1.2017.