MOJA 14. ZBIRKA POEZIJE

RUŽA MOG SRCA

ISBN broj: 978-953-354-146-4

http://www.digitalne-knjige.com/varga14.php

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE “RUŽA MOG SRCA“

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Nalazimo se pred četrnaestom zbirkom poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga koja nosi ime „Ruža mog srca“. To je zbirka pjesama koje su nastajale pretežno ranije, a i u 2017. i 2018. godini, a svjedoče bitna razmišljanja autorice o mnogim svakodnevnim životnim događanjima pa opet, to nisu obične teme, nego one koje doista mnogo znače u našim životima, iako rijetko o njima progovaramo. Tako je jedna od tih tema i tema mir o kojoj nam auorica svjedoči najbolje u pjesmi istoimenog naslova:

MIR

Bio jednom jedan mali mir,

pošao u šumu i našao žir,

pogledao u nebo, zatvorio oči

i pitao se hoće li moći

zaviriti u svoje srce,

iako svaki dan gleda svoje lice

u ogledalu ujutro kad ga umiva,

i kad svaka misao iz glave izbiva

pa je zaključio jedan mali mir,

da će ipak na miru pregledati nađeni žir,

jer kako kaže poslovica stara,

život i rat i mir sam stvara.

Ovdje, dakle, ne nailazimo na istinu koja se logički izlaže i dokazuje, nego je riječ o sentimentima i osjećajima, a to ovdje nema ničeg zajedničkog sa sentimentalnošću ili pretjeranom osjetljivošću. Ono što se ovdje suprotstavlja realnoj logici života bolje sažima riječ ‘’srce’’ na što upozorava i autorica i ta riječ bolje izražava realitet ove poezije, nego kada kažemo da je riječ o čistom sentimentu ili osjećaju. Međutim, srce ne podrazumijeva nešto iracionalno ili mutno emocionalno, a u opreci prema racionalnom i logičnom, ali također niti ne podrazumijeva dušu u opreci prema duhu.

Srce znači duhovno središte čovjeka - osobe simbolično označeno tim tjelesnim organom, njegov najprisniji centar djelovanja, ishodište njegovih dinamičkih i personalnih odnosa prema drugim ljudima, egzaktni organ ljudskog poimanja cjelovitosti. Srce do kraja znači ljudski duh, ali ne ukoliko on čisto teoretski misli, zaključuje, već ukoliko spontano nazočan intuitivno osjeća, egzistencijalno spoznaje, vrednuje putem cjeline, dapače, u najširem smislu ljubi, ali i mrzi pa bi se ovdje moglo reći isto ono što je i Pascal govorio, da srce ima svoje umne razloge koje sam um ne poznaje i da se to zna po tisuću stvari.

Dakle, istinu ne spoznajemo samo umom, nego i srcem i upravo je srce ono koje nam govori što je dobro u našim životima, a što je nevaljalo i što treba odbaciti pa zato ono nema samo spoznajnu funkciju, nego ima prije svega moralnu, a koja je usmjerena prema kategoričnom imperativu da ne radim drugim ljudima ono što ne želim da se i meni radi i to je velika istina ove zbirke poezije koja zapravo cijelo vrijeme izlaže logiku srca i duše u nasim svakodnevnim potragama za smislom života.

Jedan važan konstitutivan element tog smisla je svakako i naše opredjeljenje za mir u svijetu i među zavađenim nacijama, a njega nema ukoliko nema i osobnog mira i čiste savjesti pa je on razumijevan srcem, jer je ono što srcu godi, zbog šega smo radosni i od čega očekujemo da vjećno traje.

Vječni mir i čitav naš svijet kao i naša nastojanja treba usmjeriti prema jednoj svjetskoj građevini vječnog mira koji bi bio nešto nalik na dostojanstvo slobodnog čovjeka i u tome vidimo najveću vrijednost ove krasne zbirke poezije koja će ostati ubilježena u suvremenu hrvatsku liriku upravo temama o neophodnosti mira kao fundamenta smislena života čovjeka u svijetu opterećenom nihilizmom i negativizmom vladajućih elita.

I konačno trebalo bi reći, da autorica u svim elementima svoje poezije zapravo izgovara jednu životnu istinu u kojoj se otkriva sva dramatika našeg života, jer se dramatika života sastoji u neprekidnom lancu situacija u koje autorica zapada i u njenim naporima da ih savlada.

Cjelokupno ljudsko planiranje, uspjeh i neuspjeh, svo efemerno djelovanje sa svojim posljedicama koje samo opet dovodi do neželjenih situacija, svo predviđanje i svo netočno predviđanje, svo proziranje tuđih namjera i mišljenja kao i sve zablude o njima, sve zaplitanje raznih interesa i inicijativa, sva krivica i nevinost, pogrešno i ispravno okrivljavanje i opravdavanje, sve do većih sudbonosno djelujućih razvoja, sve to pripada dramatici njena života, bitno je samo to, da se iznosi na sud javnosti kao puna životna istina.

U tom smislu mogli bismo reći, da je literatura naše pjesnikinje zapravo „realistična“, jer se estetska prijatnost sastoji u onome što je ljudski ozbiljno, u onom tragičnom, u moralnoj veličini i savladavanju, a što nas dakle povlači za sobom i uvlači u događanje sa našim vlastitim osjećajnim reakcijama, učešćem, bolom ili uzdizanjem, dakle, što nas tjera da budemo sudionici u toj velikoj jedinstvenoj slobodi onoga koji umjetnički promatra i stvara.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, 22.12.2017.