MOJA 7. ZBIRKA POEZIJE

IZBRISANO LICE

http://www.digitalne-knjige.com/varga7.php

ISBN 978-953-8054-662

RECENZIJA KNJIGE 

''IZBRISANO LICE'' JADRANKE VARGA

Hrvatska pjesnikinja Jadranka Varga objavljuje svoju sedmu zbirku poezije pod naslovom ''Izbrisano lice''. To je ljubavno-refleksivna poezija, koja je smještena u prvom dijelu knjige, dok drugi dio čine autobiografski zapisi, koji su već ranije objavljeni na ezoteričnom portalu www.magicus.info i, doista, riječ je o hvale vrijednom poduhvatu, da se sakupe spomenuti radovi i da se oni predstave hrvatskom čitateljstvu u obliku jedne zbirke poezije i proze, koja nadahnjuje svojom ljudskošću i toplinom.

U svojem radu ‘’Josef K.’’, poučena, na primjer, Kafkinim primjerom, upravo to i je osnovno pitanje autorice ''Što su to i tko su to mali ljudi?”, da bismo dobili odgovor o tome kako se u vremenu u kojem živimo ljudskost pokazuje gotovo zločinom, da su upravo takozvani ''mali ljudi'' mali po tome, što su marginalizirani u suvremenom društvu, možda na isti ili sličan način na koji je marginalizirana ljudskost, dobrota, ljubav, vedrina, nesebičnost, dakle, svi ti atributi, koji su do prije samo nekoliko decenija bili najpoštovanije ljudske vrijednosti.

Nema, dakle, nikakve sumnje u to da živimo u jednom bremenitom vremenu u kojem su desakralizirane sve ljudske vrednote odbačene kao iluzije ili kao snovi, koji su rezervirani samo za nekolicinu ''čudaka'', kojima je svijet ionako ''pretežak',' da bi se u njemu ''realno'' snalazili.

Pa kakav nam je onda taj naš suvremeni život i autorica piše: ''….a život kao ogromna praznina, vuče se i prolazi….'' (‘’Kiša’’, str. 61).

Međutim, prije nekih dvjestotinjak godina, filozofiralo se kako čovjek hoće ono što volja hoće, da čovjek uvijek hoće život upravo zato, što život i nije ništa drugo, nego manifestacija tog htijenja. Prema tome, već je kod Schopenhauera rečeno, da jednostvano reći ''volja'' znači isto što i reći ''volja za život''.

Čovjek i njegova volja za životom je čitav njegov unutrašnji sadržaj, bit cjelokupnoga svijeta i život i vidljivi svijet, sve pojave, samo su ogledalo te fundamenatlne čovjekove volje za životom. Otuda je život nerazdvojan pratilac volje isto kao što je na primjer sjena pratilac tijela, koje je izloženo sunčevim zrakama i svugdje gdje je čovjekova volja, tu su i život i svijet.

Volji za život, život je osiguran i sve dok smo puni volje za životom ne trebamo se brinuti za svoju egzistenciju, čak ni pred samom smrti. Istina, mi vidimo kako čovjek nastaje i nestaje, ali je čovjek jednim velikim dijelom samo pojava, kojoj se svrha ispunjava ljubavlju, dobrotom, nesebičnošću, koji je dobio život kao kakav poklon, koji je nastao Božjom voljom iz ničega, a onda sa smrti čovjek gubi taj poklon i vraća se Božjom voljom u ništa.

Međutim, rođenje i smrt pripadaju životu, a za život je bitno da se prikaže u ljudima, koji su prolazne pojave i koje svakodnevno objektiviraju svoj smisao u svijetu, koje objektiviraju svoju vlastitu bit. Rođenje i smrt, dakle, pripadaju jednako životu i održavaju među sobom ravnotežu, uzajamno se uvjetujući ili drugačije rečeno, oni su dva polariteta sveukupne pojave života, a što se tiče individualne svijesti vezane za individualno tijelo, ona je svakog dana  potpuno prekidana snom.

Dubok san, dok traje, ne razlikuje se nimalo od smrti u koju on često postupno i prelazi. Od smrti se razlikuje samo s obzirom na budućnost, naime, što se tiče buđenja. Smrt je san u kome se individualitet zaboravlja, sve drugo se opet budi ili točnije, sve drugo je ostalo budno.

Prema tome, za starija filozofska shvaćanja mama Jadranke Varga samo je u dubokom snu pa je prema tome još uvijek prisutno biće na ovom svijetu, iako se našoj spisateljici čini da nje više nema i njena najbolja prijateljica je, kako i sama Jadranka Varga piše, prisutna u njenim mislima i njenoj djelatnosti kao ''anđeo'', sa kojim ona tiho priča svoju životnu priču.

Prema tome, istina je ono što Jadranka Varga zapisuje ''…živjet ćemo i dalje…'' (‘’Izbrisano lice II’’, str. 35), jer je to esencija cjelokupnog života, bez obzira na momente patnje, stradanja, slabosti, gubljenja nada, gubljenja povjerenja, razočaranja, jer je istina da je svatko prolazan kao pojava, ali je svatko kao božansko biće bezvremenski, što će  reći beskonačan.

Prema tome, istina je kako Jadranka Varga zapisuje, da se ''….poezija uvijek piše kada je srce slomljeno…'' (‘’Inspiracija’’, str. 47), ali se poezija piše i zato, da bismo bili bliski i u blizini svojih najodanijih prijatelja, kojima prinosimo esenciju svog vlastitog duševnog bića kao dokaz naše pažnje i ljubavi.

I konačno treba reći, da je svakako istina kako je zbirka poezije ''Izbrisano lice'' hvalevrijedno poetsko-prozno djelo, koje će ostati zapamćeno u novijoj hrvatskoj literaturi kao ostvarenje, koje plijeni čitatelja svojom toplinom i ljubavlju

dr. Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, 19.2.2015.